Menu
Trajanje: 2 sata
U ovoj lekcija govori o tlu, njegovoj važnosti za mikro i makro ekosustave, te o alatima za izgradnju i regeneraciju tla
Zdravo tlo je osnova i temelj cijelog života na kopnenom dijelu Zemlje. Koliko je važno zdravlje tla na poljoprivrednim površinama na kojima uzgajamo hranu, isto toliko je važno i u šumama, neobrađenim površinama te u urbanim uvjetima.
Bez zdravog tla nema ni zdravih biljaka, ni u u parkovima ni u šumama ni na poljoprivrednim površinama. Zdravo tlo je osnova za rast biljnog pokrova koji nam direktno I indirektno osigurava uvjete za život:
S obzirom na veličinu mineralnih čestica, tla mogu biti:
Omjer količine mineralnih čestica različite veličine u uzorku tla govori nam s kakvim tlom radimo. Tla su najčešće mješavina gline, praha (ilovače) I pijeska u različitim omjerima
Tlo po svojoj kemijskoj reakciji može biti kiselo ili lužnato. O kiselosti ili lužnatosti tla ovisi i koje će biljke na njemu najbolje uspijevati.
Najčešća su tla neutralnog Ph faktora, ili blizu njega, blago kisela ili blago lužnata. Tla ekstreme kiselosti ili lužnatosti, izuzetno su rijetka.
Cijela prehrambena mreža života u tlu počiva na biljkama. Biljke fotosintezom izdvajaju ugljik iz zraka I dio ugrađuju u vlastiti organizam a dio ispuštaju u tlo u obliku jednostavnih šećera.
Tlo je stanište za bezbrojne vrste mikroorganizama, od jednostavnih bakterija do ameba, bičaša, nematoda do dugoživaca I različitih vrsta gljiva. Kao I u makro svijetu koji možemo vidjeti golim okom, i na mikroskopskoj razini odvija se burna životna aktivnost.
Neki mikroorganizmi surađuju s biljkama, stvaraju aktivne simbiotske odnose, žive od jednostavnih šećera koje biljke izlučuju kroz korijen. Zauzvrat štite biljku od patogenih organizama I snabdjevaju je mikro hranjivima koja biljka ne bi mogla usvojiti sama. Drugi mikroorganizmi parazitiraju na korijenju ili na drugim, većim organizmima. Neki su aktivni lovci, a neki konzumiraju isključivo uginule organizme, biljke, mikroorganizme ili životinje I gljive.
Živi organizmi deponiraju ugljik I (dušik) iz atmosfere u svoja tijela i postepeno povećavaju količinu biomase u tlu. Mrtva organska tvar se mikrobiološkom aktivnošću postepeno pretvara u humus.
Humus nastaje pretvorbom mrtve organske tvari u kompleksne spojeve (humifikacija). Proizvod je mikrobiološke aktivnosti u tlu
Plodnost tla je sposobnost tla da podržava rast biljaka, i direktno ovisi o količini humusa u tlu.
Bez obzira na vrstu tla s obzirom na veličinu mineralnih čestica, povećanje organske mase (I postupno povećanje udjela humusa u tlu) popravlja strukturu I teksturu tla, poboljšava upijanje I zadržavanje vode u tlu, te poboljšava prozračnost tla. Sve ovo direktno poboljšava plodnost tla.
Od samih početaka uzgoja hrane čovjek koristi različite alate za obradu tla. Prvo drvenim štapovima I ralima, kasnije sa prvim pripitomljenim radnim životinjama sa plugovima. Drveno oruđe postepeno zamjenjuje metalno. Prve zaprege sa jednom ili dvije životinje postaju preslabe. Ispred pluga preže se I nekoliko sve većih I jačih, selekcijom dobivenih radnih životinja. Obrađuju se sve veće površine, zemlja se ore sve češće I sve dublje. I jednostavna rala koja su samo brazdala gornji sloj tla postaju plugovi koji svojim prolaskom preokreću zemlju. Domaćih životinja je sve više, zbog ispaše krče se I pale šume. Područja divljine sve su manja. U Europi je smanjen broj velikih mesoždera, neke vrste potpuno su nestale.
Uvođenjem motora sa unutrašnjim sagorijevanjem I lako dostupnom I jeftinom naftom značajno se povećala I učestalost mehaničke obrade tla I dubina oranja. Strojevi postaju sve veći I jači, broj prelazaka poljoprivredne mehanizacije preko obradivog zemljišta sve češći.
Pedesetih godina prošlog stoljeća povećava se upotreba mineralnih gnojiva I raznih pesticida. Parcele su sve veće, uzgoj hrane se bazira na monokulturnom uzgoju nekoliko vrsta. Hibridna pšenica, kukuruz, riža postaju okosnice poljoprivrede I hrana koju najčešće konzumiramo. Prinosi po hektaru su od pedesetih godina 20. stoljeća narasli I više od tri puta. Ni životinje više ne uzgajamo na isti način. Goveda I ovce sa pašnjaka sele u velike industrijske farme. I za njih se hrana uzgaja na oranicama.
Ali ovakav uspjeh u uzgoju ima I svoju cijenu. Osim smanjene raznolikosti uzgajanih kultura smanjena je i ukupna bioraznolikost. Prirodna staništa se smanjuju I nestaju.
Oranje I prevrtanje zemlje degradira I uništava mikrobiološke ekosustave tla, povećana oksidacija vraća u atmosferu veću količinu ugljika nego je zemlja u stanju apsorbirati. Količina humusa u tlu se smanjuje I nestaje. Tlo gubi sposobnost da upija I zadržava vodu. Gola izorana zemlja ranjiva je na eroziju uzrokovanu vjetrom I kišama.
Prskanje pesticidima monokulturnih polja neselektivno truje sve organizme, I one koje pokušavamo suzbiti I one koji su kolateralna žrtva. Stradava sav živi svijet, kako onaj nad zemljom tako I mikrobiologija tla.
Ni pretjerana upotreba mineralnih gnojiva ne pridonosi zdravlju tla. Biljke apsorbiraju I iskoriste samo manji dio, Ostatak se cijedi u dublje slojeve tla I zagađuje podzemne I nadzemne vode.
Da umanjimo i spriječimo eroziju tla uzrokovanu kretanjem vode terenom implementiramo različite strukture. Ovisno o podneblju, vrsti tla, nagibu terena, učestalosti i količini oborina biramo rješenja koje su najbolje za naše uvjete. Cilj je usporiti kretanje vode terenom i raspršiti je ravnomjerno terenom. Voda koja se kreće sporo ima više vremena da se upije u tlo i da je biljke (poljoprivredne kulture) bolje iskoriste. Suhozidi, terasiranje terena, swale-ovi, (akumulacijski kanali po izohipsama), brane i slično alati su koji će povećati apsorpciju kišnice u tlo. Jezerca, lokve, rezervoari, ribnjaci još su jedan od načina skladištenja vode kad je ima u obilju. Ovako prikupljenu vodu možemo koristiti u doba godine kada padalina nema.
Tereni sa viškom vode mogu se isušivati odvodnim kanalima, upojnim bunarima, jarcima…
O svim strukturnim promjenama zemljišta koje namjeravamo raditi treba dobro razmislili i isplanirati. Tek nakon toga pristupamo radovima. Dobro dizajniran i izveden sustav za gospodarenje vodom dugoročna je investicija u zdravlje tla.
Prelasci teške mehanizacije parcelom koju obrađujemo direktno utječu na zbijanje tla. Traktor (vučno vozilo) pri obavljanu radova vuče priključak koji mu treba. Ako je redoslijed radova slijedeći: oranje, tanjuranje, drljanje, sijanje, dohrana tekućim gnojivom moguće je priključiti sve ili dio priključaka na traktor, tako da se jednim prolaskom obavlja više operacija. Osim što ovakav način rada manje zbija tlo štedimo i vrijeme i novac (gorivo)
Oranjem se preokreću slojevi tla tako da gornji, humusni sloj zajedno sa biljnim pokrivačem završava ukopan, a na površinu dolazi donji sloj tla. Tlo dobiva veću količinu zraka (kisika) i akumulirani ugljik (humus i nerazgrađena biomasa) oksidira i odlazi u atmosferu. Također, učestali prelasci pluga stvaraju plužni taban (nabijeni sloj zemlje neposredno ispod pluga) kroz koji korijen biljke ne može prorasti. Alternative plugu su podrivači koji prodiru u tlo, prozračuju ga, ali ne preokreću slojeve tla. Na ovaj način ne uništava se struktura i tekstura tla, stanište mikroorganizama ostaje nedirnuto i podrivanje omogućava život aerobnim organizmima u dubljim slojevima tla. Podrivačem se razbija i nastali plužni taban. Neposredne koristi su bolja i dublja infiltracija vode u tlo i razvoj dubljeg i snažnijeg korijena biljaka. Zbog boljeg iskorištavanja padalina i smanjivanja eventualne erozije podrivačem bi trebalo „orati“ po izohipsama terena, tako da brazda koju radi podrivač ima i funkciju swalea.
Malčiranje je pokrivanje tla kojeg obrađujemo organskom tvari; slamom, sijenom, kompostom, drvenom sječkom. Malč sprječava rast neželjene vegetacije (korova), štiti tlo i mikroorganizme tla od UV zraka i pregrijavanja. Malčirano tlo kiša ne zbija i voda koja se infiltrira u tlo daleko sporije isparava. Mikroorganizmi su zbog stalne temperature i vlage daleko aktivniji u malčiranom tlu, njego u goloj zemlji bez ikakvog pokrova. Organski malč je i hrana za mikroorganizme, i vremenom se razgrađuje te postaje dio tla. Malčiranje na ovaj način izvedivo je na malim uzgojnim površinama, u vrtovima ili cvjetnjacima. Velike površine nije praktično (ni jeftino) malčirati na ovaj način.
Malč ne mora nužno biti mrtva organska materija, niti mora biti donesen sa druge lokacije. Pri obradi većih površina praktičnije je malč uzgajati na istoj površini na kojoj uzgajamo i glavnu kulturu. Najvažnije je spriječiti da zemlja bude gola, bez vegetacije. Sijanjem biljnog pokrova kad na parceli nije glavna kultura štitimo tlo i mikroorganizme u njemu i omogućavamo dodatnu fotosintezu i akumulaciju ugljika u tlo kroz interakciju biljaka i mikrorganizama. Bilo kakav biljni pokrov (pa čak i samonikli „korovi“) bolji je za tlo od gole zemlje.
Također, novoizrasla biomasa će postati hrana za mikroorganizme nakon što ga uništimo prije sjetve glavne kulture.
Kao predusjev poželjno je sijati mješavine sjemena različitih biljaka. Grahorice, žitarice, djeteline, kupusnjače, svaka biljna vrsta ima različite potrebe za hranjivima, različitu dubinu i strukturu korijena i svaka ostvaruje simbiozu sa različitim setom mikroorganizama. I svaka u području korijena (rizosferi) uzgaja i hrani baš one mikroorganizme od kojih ima najviše koristi
Potičući raznolikost biljnih vrsta potičemo i bioraznolikost života u tlu. Zeleni pokrov prije sjetve glavne kulture plitko zaoravamo u tlo. Ovakav način uništavanja predkulture zove se zelena gnojidba ili sideracija.
Pokrovni usjev možemo uništiti i povaljivanjem ili košnjom. Na ovaj način nadzemni dio biljke ne ukopava se u tlo, ostaje na površini i nastavlja štititi tlo i novi usjev. Sjetvu je moguće raditi direktno u malč, bez prethodnog oranja, ručno ili strojno. Pionir ovakvog načina sijanja bio je Masanobu Fukuoka (autor knjige „Revolucija jedne slamke“). Prije sjetve sjeme se može „pakirati“ u glinene kuglice (seed balls), ili sijati direktno, bez prethodne pripreme.
U urbanim uvjetima velike površine tla uglavnom nisu namijenjene uzgoju hrane. Najčešće su to parkovi sa travnatim površinama namijenjeni svim stanovnicima. Javne površine, uključujući i zelene površine uglavnom su pod upravom grada, odnosno komunalnih poduzeća. Međutim biljke koje rastu u parkovima također zahtijevaju zdravo tlo, i one podliježu istim prirodnim zakonima kao i sve ostale. Za rast im treba dovoljno sunca i vode, zemlja dovoljno duboka za razvoj korijenja sa dovoljno hranjiva i mikrobiologijom tla dovoljno raznovrsnom i brojnom da im pomogne pri rastu.
Principi izgradnja zdravog tla u parkovima isti su kao i na drugim površinama gdje uzgajamo biljke za druge namjene; moramo regulirati kretanje vode terenom, spriječiti eroziju uzrokovanu vodom i vjetrom te nastojati postići što veću bioraznolikost na planiranoj površini za sadnju. Velika bioraznolikost biljnog pokrova garantira i veliku raznolikost mikroorganizama u tlu. Naravno ne gubeći iz vida osnovnu funkciju zelenih površina u gradu. Prednost pri odabiru biljaka trebalo bi dati autohtonim i alohtonim vrstama, dobro prilagođenim na lokalne uvjete.
Cilj ove lekcije je objasniti važnost zdravog tla, očuvanja tla, te izgradnje tla, te ukazati na metode i načine izgradnje zdravog tla. Kako u urbanim uvjetima tako i u vrtovima i većim površinama.
Nakon što se sadržaj staklenke nataloži tumačimo pojedine slojeve, njihove karakteristike te kao konačan rezultat analize pogodnost tla iz kojeg je uzorak uzet za predviđenu namjenu. Ukoliko zaključimo da postoji nedostatak (primjerice nedostatak humusa) raspravljamo o rješenjima kako riješiti uočeni problem (dodavanje humusa, malčiranje…)
